Iako valja bježati od svake gneralizacije, neke životne istine ipak važe za sve.
Jedna od njih je da, svako tu i tamo, naiđe dan kada nam apsolutno ništa ne ide od ruke, a koji je svanuo samo s jednom namjerom – da nam upropasti bukvalno svaku našu namjeru. Obično to upropaštavanje naših namjera bude u prilično spektakularnom maniru. Tada proklinjemo sudbinu i želimo da uopšte nismo ustali iz kreveta tog dana.
Nekada nas to prokletstvo prati mnogo duže od jednog dana. Oni koji ne pamte po dobrom proteklu godinu, te su jedva dočekali početak novog ljeta, najbolji su svjedoci ovoj konstataciji.
Sve ono kroz šta čovjek prolazi i iskustva koja stiče, unosi u pjesme koje stvara, a ni osjećaj ovog prokletstva nije izuzetak. Pjesma Saše Matića „Nije ovo moja noć“ samo je jedan primjer. Objavljena je na albumu „Zbogom ljubavi“ iz 2003. godine, a nastala je iz pera Ljiljane Jorgovanović i Marine Tucaković.
Posebno pronicanje u stihove pjesme je suvišno. Za tematiku je uzela pomenuto prokletstvo, te stoji kao spomenik ovom osjećanju. Lirski subjekt pjesme kuka koliko glasa ima kako mu ništa u životu ne ide. Čovjek bi, na osnovu naslova pjesme, pomislio da je njegova nesreća kratkog vijeka, te da traje samo jednu noć. Međutim, kada pjesmu „sagledamo“ u cjelosti, shvatimo da prokletstvo u ovom slučaju traje znatno duže, bar veći dio njegovog života. Već prva strofa donosi dokaz za takav zaključak, a to su rane koje se vide na njemu, tačnije na njegovoj duši, a koje bezuspješno prikriva pjesmom, pićem i veseljem. Zatim nam otkriva koji je stvarni uzrok njegovoj nesreći. Riječ je o ženi koja mu očito ne uzvraća ljubav koju on osjeća prema njoj, a koja je našla neki drugi (čitaj materijalni) interes da bi bila s njim. Stihovi – kaže kupi ceo svet, il’ idem kod drugoga – više nego jasno dočaravaju stvarni uzrok njegove agonije.
Očajanje koje osjeća zbog bezuspješnih pokušaja da unaprijedi svoj život, što ne uspijeva, jer očito ima teret u vidu nesretne ljubavi, je toliko da je spreman dići ruku na sebe. Međutim, ni to mu ne polazi za rukom – bacim flašu da se sečem, neće da se razbije.
Ono što je posebno zanimljivo za ovu pjesmu je činjenica da je ona, s obzirom na nesreću o kojoj pjeva, izuzetno vesela pjesma koja tjera na ples. Razlog su trubači. Jednostavno kazano, možeš da pjevaš o čemu god, kada se začuju trube nastaje veselje.
I pored svih nevolja koje su stigle lirskog subjekta pjesme – nesretne ljubavi, nemoći da prekrati muke – najveća muka mu tek slijedi. Stihovi – crno vino naručim, oni belo donose – pokazuju šta je zapravo stvarna nevolja svakog kafanskog čovjeka…
Izvor: expresstabloid.ba
