Na stranici Ispovesti objavljena je ova ispovijest koju vam prenosimo u cjelosti.
“Odrasla sam sa babom. Stalno je govorila kako treba da me bude sramota što sam žensko.
I da uvijek idem pognute glave. Uvijek sam morala da nosim maramu preko glave (onako kao sve babe) i dugačke suknje.
Učila me je da ne razgovaram sa dječacima dok mi se prvi ne obrate.
I stalno me je tu*** i govorila da nisam zaslužila da budem rođena i da je moj pokojni otac trebalo dobije sina-naslijednika i da sam ja sramota za familiju.
Jedno večer mi je samo saopštila da će me odvesti u manastir sutra. To veče sam pobjegla od kuće glavom bez obzira. Želim da se…zahvalim socijalnim radnicima koji su mi spasili život i pronašli hraniteljsku porodicu.
Sada imam 52 godine. Karijeru, muža i djecu koje volim najviše na svijetu i veliku traumu. Baba, nadam se da si na zasluženom mjestu.”