“Bio je moje sve godinama. Bila sam i ja njemu, u to sam se uvjerila kad sam mu rekla da sam trudna, bio je snijeg i samo smo dugo šetali držeći se za ruke najčvršće moguće.
I poslije me samo pitao: jesi spremna da budeš mama? Ipak sam bila premlada.
Dižemo kredit da bi se što prije uzeli, poslije šoka usledilo je ushićenje, a onda se desilo- tog jutra se budim sa bolovima. Tako je kratko bila u mom stomaku, u mom srcu, taman što sam je zavoljela… Izgubili smo bebu.
Oboje smo patili na svoj način, a njemu sam zamjerala stalno, kako me ne razumije dovoljno, i tako… Svađe.
Borili smo se za nas, i odustali. Oboje smo našli nove partnere, on je u dom koji je počeo praviti za nas i našu bebu doveo nju, a ja sam se naposlijetku udala, nesretno, razvela također, nesretno.
Skoro tri godine prošle, nismo se vidjeli (živimo u različitim gradovima), i sasvim slučajno, na jednom koncertu… On. Sam. I niko ne grli snažnije.
I tu smo gdje smo… I kaže: Ljubav si mog života.”
