Mojoj prijateljici je muž prije 5 godina poginuo u promenoj nesreći. Čovjek s kamionom je grunuo u njegovo auto. Njen muž i njegov prijatelj su na licu mjesta poginuli. Ona kad je saznala je jako loše bila. Par puta sam ušla u sobu, ona je držala mnogo tableta u rukama. Nisam joj otimala. Samo sam joj kroz plač pokazivala na sliku u sobi na kojoj je njihova kćerka. Kćerka im je imala godinu kad je on poginuo.
Neki dan sjedim sa njom, njoj suze idu i jedva priča, kaže: “Ja se i dalje nadam da će on doć u ovu baštu i sjedit sa našom kćerkom ovdje. I ovo jutro sam se probudila misleći o njemu. I ovo popodne ću provest misleci na njega. Zaspat u nadi da ce doć u san. Boli me duša da ona pati punih 5 godina a tek joj je 30.
