Život mi ne liči na život. U 80 m2 živim sa suprugom i malim djetetom, te sa njegovim roditeljima i sestrom. Najviše me boli to što nemam ni u jednom dijelu kuće apsolutno nikakve privatnosti. On po cijele dane “radi”, a noću izlazi na neke bijedne kafe s prijateljima, nezainteresovan je općenito za bilo kakve aktivnosti sa nama (prije nego što su se oni doselili bio je normalan i pažljiv).
Ne sumnjam da me vara ili tome slično, već je lik prosto isključen oko svih dešavanja. Kao šlag na tortu, njegova mama je “control freak” i njih dvije tračaju me doslovno čim izađem preko vrata (čula sam vlastitim ušima). Ja kada se za šta protivim, ja griješim, glupa sam. Realno ne mrzim nikog, ali želim svoj život natrag. Znam da sam normalna osoba i da se ponašam u skladu sa svojim ulogama majke i supruge, ali eto svi drugi znaju i umeju bolje od mene.
(Izvor: Ispovesti.com)
