“U srednjoj školi bio sam toliko siromašan da nisam mogao priuštiti ručak, pa sam se često pretvarao da sam ga zaboravio.
Jedna učiteljica je počela donositi mi hranu svaki dan, ali tada, tokom te školske godine, iznenada je napustila posao i nikad se nije vratila.
Danas sam postao advokat i vidio sam njeno ime na listi za posjetu.
Kada je ušla, zaledio sam se. Bila je to ista žena koju sam znao, sa istim ljubaznim očima. Ali bio sam šokiran kada je počela da drhti i trese se. Prvo me nije prepoznala, ali kada sam joj rekao svoje ime, nasmiješila se.
Njezin muž, sa kojim je bila u braku 20 godina, napustio ju je zbog mlađe žene i uzeo sve njene ušteđevine u unaprijed smišljenom planu. Nije mogla priuštiti advokata, ali je došla tražeći pomoć—ili barem snižene naknade.
Uzeo sam njen slučaj i rekao joj da ne želim ni paru.
Pobjedili smo. Vratila je sav novac—i čak više kao odštetu. Zagrlila me i rekla da sam je spasio.
Rekao sam joj da sam samo vraćao dug—i da uvijek može računati na mene.”
(Izvor: Brightside / Novi.ba)
