Nosila je jelek svileni
kao u pesmi narodnoj.
I krstić, znak na lančiću
da nekog čeka navodno.

O, to su bili svatovi,
sve kićeni i zlaćeni.
A mi smo bolje svirali
neg što smo bili plaćeni.

Al dobro sad…

Nosio sam šal od kašmira
i prsluk protkan tajnama.
Baš od takvih su je čuvale
tetke sa ladnim trajnama.

K o srna me je gledala
žalosnom pesmom sluđena.
čije si pile pirgavo?
Što nisi meni suđena?

Ej, da…

Hej, pusti kose pune polena!
Ajde, baš u inat baba-rogama!
Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Rekoh joj “Beži, mani se,
i traži bolje partije!
Premala je moja tambura
da te od kiše sakrije”.

Rekoh joj: “Ja sam samo tu
da vreme brze proleti.
Ja nosim čizme skitaljke,
mene je teško voleti…”

Pa da…

Hej, pusti kose pune polena!
Ajde, baš u inat baba-rogama!
Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Hej, doleti mala senice!
Tu, na moje zlatne čivije!
Vatra šara tvoje zenice!
Razbi nešto i zaigraj ludo, divije!