Đorđe Balašević je takav umetnički fenomen, da je o njemu suvišno reći bilo kakve biografske činjenice. Bilo je predloga da se ubaci u čitanke, a kada se poslušaju njegove pesme, jasno je i zašto. Bacite pogled na šarmantne reči ovog kantautora i uverite se i sami.

I dugo sam stajao pod njenim prozorom tražeći, kao, nešto po džepovima. A opet, ni na trenutak nisam čuo kako diše u snu, moje pile. Kako diše…
A onda shvatih, na prepad, da te volim k'o nekad. Vreme samo raspiruje plam…
Neka lutko, u redu je.
Ponekad te nema i sasvim sam izmišljam način da malo smuvam dan.

Ona me voli znam, ok ne suviše al’ taman dovoljno da krišom uzdiše kada me tračeri ubace u šemu.
A, onda odjednom, raspored mladeža na njenim leđima kao tajna mapa pokazao mi je u koju zvezdu treba da se zagledam i tako…
Nikad ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitkivam.
Da ti bar s basamka gledam obraze, kad ih ne smem ljubiti…
Lole, imaš li ikoga na svetu ili bi sa mnom na put mogla? Hajde da menjamo planetu, sutra dajem oglas.
Da l’ ikad pomisli uz prozor pokisli, il’ je sve pomeo vetar? Hej, oči čarne, ispred kasarne
Odlutaš ponekad i sanjam sam, priznajem ne ide, ali pokušavam i uvek dodje d-moll

Drugi bi sve imalo smisao, ja bih iz te gužve zbrisao i nikom ne bi bilo jasno šta ja to smeram. Znao bih gde da sebi nađem mir, skrio se u tajni manastir i čekao da ti odrasteš…
Otad bas ne uzimam svaku sto se pruza. Srce se odupire, pa se privikne. Al’ zumbuli su zumbuli, a ruža je ruža, pa da na kraj sveta iznikne. Ma da se redom postroje odavde do ćoška, nijedna k'o moja Dođoška.
Suviše tajni u očima, u zlatni okov je prstić pao, molio me dugi pogled da je kradem. Dovraga, kafa je gorčila, al’ taj sam ukus od nekud znao. Probao sam jednom davno divlji badem.
Ukrao mi ljubav lopov, sin doktorov,unuk popov. Odveo je u zemlju bez snegova. U snove mi bosa bane, pripretim joj da zastane, da l’ je u snu moja ili njegova?
Jednom sam voleo zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu, vozio hiljadu milja k'o onaj ružni Francuz u prelepom filmu. Vukle me šine pod točak mašine, al’ ona me spasila, sve je druge ugasila.
Gledala me jedna ista ti. Ja sam još i mog'o pristati. Al’ srce, ono se k'o jare opire. Retko ko do njega dopire.
Još uvek lutam, gde je kraj puta, pamte me mnoge provincijske pruge. Kriju me mračne, jeftine krčme. Noći su ponekad guste i duge. Nestajem tada u nekom svom svetu i menuetu i menuetu…

U razdeljak te ljubim jer želim da se zna zbog njega razum gubim, zbog njega nemam sna.
Lako je kad te neko ni ne zavoli, tad samo tamna strana srca zaboli. Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli, teško je kad tvoj neko prestane da te voli.
Svirajte mi jesen stize, dunjo moja, al’ polako da mi ne bi koja reč promakla. Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale da je samo slučajno od stakla, dunjo moja.
Retko odlazim kući, a pišem još ređe i slike su bleđe i bleđe, pa lepe potiskuju ružne. Al’ nekad poručim piće i tako to krene, pa stignem u svatove njene, sve prave su ljubavi tužne.
Što sam joj kog vraga dao belu ružu samoniklu, što li sam je povezao onaj krug na mom biciklu?
Ma, ‘di ćeš naći boljeg momka za te pare? Ne budi smešna drag ti možeš doveka tragati, al’ nećeš naći nikog tako mi gitare, ko će te više voleti i ko će lepše lagati.
Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. A noć mi preti, ponoć i pusta tama kad me se samo dohvate. Više me ne voliš, kad se vraćam nisi budna, ne goriš, gasne naša zvezda čudna, lažna, srebrna stvar.